BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

KANTONALNI SUD U GORAŽDU

Broj: 05 0 U 001233 24 U

Goražde, 07.11.2024. godine

Kantonalni sud u Goraždu, sudija Bičo Edin, u upravnom sporu po tužbi tužioca Federacija Bosne i Hercegovine, zastupana po Federalnom pravobranilaštvu, ul. Alipašina 6/IV, Sarajevo, protiv tužene Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo, ul. Hamdije Kreševljakovića 96, Sarajevo, radi poništenja rješenja broj: 07-27-2-1364/24, od 15.08.2024. godine, u predmetu potpune eksproprijacije nekretnine, dana 07.11.2024. godine, donio je:

P R E S U D U

Tužba tužioca se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Tužilac je podnio tužbu protiv rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj: 07-27-2-1364/24, od 15.08.2024. godine, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prava, sa prijedlogom da se poništi navedeno rješenje, kao i prvostepeno rješenje Službe za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina grada Goražde broj: 07-1-27-10-1954-26/22, od 19.06.2024. godine, utvrdi da je Federacija BiH vlasnik nekretnina koje se eksproprišu i da istoj pripadne naknada za nekretninu i naknada za procijenjenu drvnu masu i za podizanje šumskih nasada ili da se pobijana rješenja ukinu i predmet vrati na ponovno rješavanje.

Tužilac u tužbi osporava zakonitost donesenog rješenja ukazujući da su prvostepeni i drugostepeni upravni organ pogrešno utvrdili činjenično stanje, odnosno da je zemljište koje je predmet eksproprijacije vlasništvo Bosne i Hercegovine, pozivajući se samo na presude Ustavnog suda BiH broj: U-1/21, od 13.07.2021. godine i U-4/21, od 23.09.2021. godine, odnosno Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o zabrani raspolaganja državnom imovinom, bez obzira na stanje koje je upisano u zemljišnoj knjizi. Smatra ja je odluka protivna stavovima sudske prakse u parničnim predmetima u kojima je tužilac pasivno legitimisan po tužbama za utvrđivanje prava vlasništva na šumskom zemljištu. Smatra da pobijani akti sadrže razloge koji sprečavaju njihovu ocjenu u skladu sa članom 12. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima, kao i da su upravni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje jer su pogrešno primijenili odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (Službeni glasnik BiH, broj: 18/05, 29/06, 85/06, 41/07, 58/08 i 22/22), Zakona o stvarnim pravima, Zakona o šumama F BiH i Uredbe o šumama F BiH, Zakona o eksproprijaciji i Zakona o upravnom postupku. Ističe da je u zemljišnoj knjizi,  u ZK ulošku broj 95, KO ¸... i ZK ulošku broj 111, KO ..., kao vlasnik nekretnina koje se eksproprišu upisana BiH-F BiH, Ministarstvo poljoprivrede i vodoprivrede Sarajevo, sa adresom Bosna i Hercegovina, Federacija BiH, ul. Hamdije Čemerlića 2, iz čega jasno proizlazi da je vlasnik nekretnina Federacija BiH jer država Bosna i Hercegovina nema ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, te da je navedena adresa Vlade Federacije BiH.

Smatra da je tuženi pogrešno raspravio žalbeni prigovor da se osporavanje upisa u zemljišnoj  knjizi, odnosno osporavanje prava vlasništva, ne može rješavati u upravnom postupku, obzirom da isto ne može biti predmet upravnog postupka, niti u skladu sa članom 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, a u vezi sa članom 147. Zakona o upravnom postupku. Smatra da isti može biti samo predmet postupka pred redovnim sudovima u parničnom postupku, pri čemu se poziva na presudu Vrhovnog suda F BiH broj: 06 0 U 007660 15 Uvp, od 20.09.2018. godine. Smatra da je država Bosna i Hercegovina, ukoliko je polagala određena prava na predmetnim nekretninama bila dužna da pokrene postupak za upis prava na njima, a u skladu sa odredbama člana 360. i 361. Zakona o stvarnim pravima, pri čemu ukazuje da se stanje koje je upisano u zemljišnim knjigama smatra tačnim, a na osnovu odredaba iz člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama. Ukazuje da je tužilac bio pasivno legitimisan u postupku pred redovnim sudovima u parničnim predmetima po osnovu utvrđivanja vlasništva na šumskom zemljištu, pri čemu ukazuje i na odluku Ustavnog suda BiH broj: AP-432/20, od 08.09.2021. godine, a na osnovu upisa koji je izvršen u katastru, zbog čega zaključuje da je Federacija BiH vlasnik eksproprisanih nekretnina i de jure i de fakto, te da su upravni organi nezakonito utvrdili vlasništvo u korist Bosne i Hercegovine. Smatra da je odluka donesena paušalnim pozivanjem na odluku Ustavnog suda BiH broj: 4/21, od 27.09.2021. godine i Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom, odnosno bez navođenja valjanog osnova iz kojeg proizlazi da je Bosna i Hercegovina stekla pravo vlasništva u smislu člana 23. Zakona o stvarnim pravima. Pored navedenog, tužilac ističe da mu pripada naknada za eksproprisane nekretnine i naknada za procijenjenu drvnu masu i za podizanje novih šumskih zasada.

Tuženi u odgovoru na tužbu navodi da su tužbeni navodi tužioca neosnovani, da tuženi ostaje kod svih navoda iz rješenja, zbog čega predlaže da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

Ispitujući osporeno rješenje u granicama razloga i zahtjeva iz tužbe, u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima odlučeno je kao u izreci a razlozi su slijedeći:

Tužba nije osnovana.

Osporenim rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj: 07-27-2-1364/24, od 15.08.2024. godine, odbijena je žalba tužioca na rješenje Službe za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina grada Goražde broj: 07-1-27-10-1954-26/22, od 19.06.2024. godine, kojim je odlučeno da se usvaja prijedlog JP Autoceste F BiH d.o.o. Mostar, te da se u svrhu izgradnje brze ceste Prača - Goražde, koja se gradi u cilju povezivanja Sarajeva i Goražda, potpuno eksproprišu nekretnine koje su upisane u ZK uložak broj 95 KO ... i ZK uložak broj 111 KO ... . Nadalje, odlučeno je da stvarni vlasnik predmetnih nekretnina Bosna i Hercegovina, te da stvarnom vlasniku ne pripada naknada za eksproprisane nekretnine u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, obavezana je BiH da eksproprisane nekretnine preda u posjed korisniku eksproprijacije sa danom pravosnažnosti rješenja, te je obavezan ZK ured Općinskog suda u Goraždu, kao i Služba za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina grada Goražde da izvrše uknjižbu prava vlasništva u korist Federacije BiH sa dijelom 1/1, uz istovremeno izvrši brisanje ranije izvršenih upisa na ekrsproprisanom zemljištu. Određeno je da će se troškovi eksproprijacije odrediti posebnim zaključkom.

Tužilac je žalbom prvostepeno rješenje pobijao iz svih žalbenih razloga, ističući da je prvostepeni organ pogrešno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na vlasništvo eksproprisanih nekretnina, na isti način kako to iznosi i u tužbi. Nadalje, rješenje je pobijano i zbog odluke o pravu na naknadu za eksproprisano zemljište, smatrajući da je vlasnik nekretnina Federacija BiH, a ne Bosna i Hercegovina, te da mu pripada pravo na naknadu za eksproprisane nekretnine, kao i procijenjenu drvnu masu i za podizanje novih šumskih zasada.

Tuženi je prilikom odlučivanja o žalbi tužioca utvrdio da je prvostepeni organ prije donošenja odluke održao usmenu raspravu dana 29.05.2024. godine i 18.06.2024. godine, da je proveo uviđaj na licu mjesta uz prisustvo vještaka geodetske struke, da je nakon identifikacije predmetnih nekretnina utvrđeno da se radi o zemljištu koje je po svojoj kulturi šuma, nakon čega je utvrdio da je stvarni vlasnik nekretnina država Bosna i Hercegovine. Tuženi je našao da je u prvostepenom postupku ispravno utvrđeno da je korisnik eksproprijacije podnio sve potrebne dokaze iz člana 24. Zakona o eksproprijaciji, da je Vlada Federacije BiH donijela Odluku broj: 1601/22, od 17.11.2022. godine, kojom se utvrđuje javni interes za izgradnju brze ceste, te da je u skladu sa članom 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji raspravio prethodno pitanje vlasništva na nekretninama. Prvostepeni organ je svoju odluku zasnovao na provedenim dokazima, pri čemu se pozvao na odluku Ustavnog suda BiH broj: 1/11, od 13.07.2021. godine i odluku broj: U-4721, od 23.09.2021. godine, nalazeći da su nekretnine koje su predmet eksproprijacije šumsko zemljište, odnosno da je vlasnik navedenih nekretnina država Bosna i Hercegovine. Tuženi se dodatno pozvao na činjenicu da su Zakon o šumama i Uredba o šumama F BiH stavljeni van snage odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj: 26/08, od 14.04.2009. godine, odnosno U-228/10, od 23.03.2011. godine, zbog čega je primijenio Uredbu sa zakonskom snagom o šumama Republike Bosne i Hercegovine, a po kojoj su šume i šumsko zemljište državno vlasništvo Bosne i Hercegovine, te je na istim zabranjeno sticanje prava vlasništva. Nadalje, tuženi se pozvao i na Zakon o šumama Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, koji je donesen 2013. godine, kojim je također propisana zabrana sticanja prava vlasništva na šumskom zemljištu.

Tuženi je odbio žalbeni navod vlasnika nekretnine koji se odnosio na primjenu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovnom ukazujući da se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganju imovinom već o rješavanju imovinsko-pravnih odnosa na zemljištu u svrhu građenja brze ceste od javnog interesa, nakon čega nekretnina ostaje u državnom vlasništvu, odnosno vlasništvo Federacije BiH, u čije ime se traži eksproprijacija, a u skladu sa Zakonom o cestama. Tuženi nalazi da će provođenjem eksproprijacije zemljište samo promijeniti namjenu a u skladu sa postojećom regulativom koja dozvoljava građenje na šumskom zemljištu, što uključuje i brzu cestu koja je predviđena prostorno-planskom dokumentacijom, zbog čega je našao da je prijedlog korisnika eksproprijacije osnovan, a na osnovu člana 28. Zakona o eksproprijaciji.

Tuženi je odbio žalbu tužioca, kao i žalbu Pravobranilaštva BiH, u vezi sa pravom na naknadu za eksproprisano zemljište ukazujući na odredbu iz člana 12. Zakona o eksproprijaciji, kojom se sve administrativno-teritorijalne cjeline, kao i sa njima povezani javno-pravni subjekti, javna preduzeća i ustanove, izuzimaju od prava na naknadu za eksproprisano zemljište u cilju ubrzavanja procesa važnih za izgradnju saobraćajne infrastrukture, odnosno izbjegavanja prelijevanja javnih sredstava i fondova sa jednog na drugi nivo vlasti, pri čemu se pozvao i na odredbe iz člana 40. Zakona o cestama, kao i presudu Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 06 0 U 017087 23 Uvp, od 07.12.2023. godine. Tuženi je ukazao da je odredbama iz člana 27. stav 2. Zakona o eksproprijaciji propisano da će prilikom rješavanja u postupku eksproprijacije prvostepeni organ saslušati vlasnika nekretnina o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom, odnosno da će raspraviti o pravu vlasništva kao prethodnom pitanju u skladu sa odredbama iz stava 3. istog člana. Tuženi je našao da se radi o postupku koji je hitne prirode obzirom da se radi o zaštiti javnog interesa, da utvrđeno stanje, u skladu sa odredbama člana 142. stav 2. Zakona o upravnom postupku, ima pravno dejstvo samo u konkretnom upravnom predmetu zbog čega smatra da u konkretnom slučaju nije meritorno riješeno, zbog čega tužilac ima mogućnost, da u slučaju pokretanja postupka i donošenja drugačije konačnu odluku od strane suda, podnese zahtjev za obnovu postupka eksproprijacije, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 07 0 019158 24 Uvp, od 04.04.2024. godine. Tuženi nalazi da u takvoj situaciji ne bi ni trebalo pokretati postupak eksproprijacije, obzirom da bi i vlasnik nekretnina i korisnik bila Federacija BiH. Stoga je tuženi odbio žalbu, a na osnovu odredaba iz člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku.

Neosnovan je tužbeni navod tužioca da pobijano rješenje sadrži takve nedostatke koji sprečavaju njegovu zakonitost ili nedostatke koji ga čine ništavim, odnosno da je istim počinjena povreda iz člana 12. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima (Službene novine F BiH, broj: 9/05). Naime, iz pobijanog rješenja proizlazi da su u prvostepenom postupku, a kasnije i u postupku po žalbi, pravilo i potpuno utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja, te da je na ispravno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu obrazloženje rješenja sadrži razloge o odlučnim činjenicama na osnovu kojih je ista donesena.

Prije svega, ovaj sud ukazuje da se tužbom traži da se utvrdi da je Federacija BiH vlasnik nekretnina koje su predmet eksproprijacije, te da se nakon toga ponovo utvrdi da je Federacija BiH korisnik eksproprisanih nekretnina, a koje se i po odluci upravnog organa imaju upisati kao vlasništvo Federacije BiH. Stoga se postavlja pitanje kakav je pravni interes Federacije BiH da pobija rješenje o eksproprijaciji, odnosno ko bi bio obavezan platiti naknadu za eksproprisanu nekretninu koju potražuje tužilac u ovom postupku, u slučaju i da se utvrdi da je Federacija BiH vlasnik eksproprisanih nekretnina.

Ovaj sud ukazuje da se tužilac potpuno neosnovano poziva na primjenu Zakona o šumama F BiH, obzirom da je isti stavljen van snage odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj: 26/08, od 14.04.2009. godine, odnosno Uredbe o šumama F BiH koja je također stavljana van snage odlukom Ustavnog suda F BiH broj: U-228/10, od 23.03.2011. godine, kako je to ispravno naveo tuženi u pobijanom rješenju.

Neosnovan je tužbeni navod da su upravni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje prilikom utvrđivanja vlasništva na nekretninama u smislu provođenja zahtjeva za eksproprijaciju. Naime, nesporno je da je u ZK ulošcima broj 95, KO ... i 111, KO  ..., kao vlasnik nekretnina koje su po svojoj kulturi šuma, a koje su predmet eksproprijacije, upisana Federacija BiH,  kao i da je upis izvršen u postupku uspostavljanja ZK uloška 2019. i 2020. godine. Ipak, ovaj sud ukazuje da je Odlukama Ustavnog suda BiH broj: U-1/11, U-8/19, U-9/19, U-16/20, U-4-21 i U-10/22 zauzet stav da je pitanje državne imovine u isključivoj nadležnosti države Bosne i Hercegovine i njenih tijela vlasti, kao i da entiteti nemaju pravo raspolaganja državnom imovinom. Odlukom Ustavnog suda BiH broj: U-3/24, od 11.07.2024. godine,  utvrđeno je da Odluka o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene Vlade Federacije BiH nije u skladu sa članom I/1, I/2. i VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te da je ista ništava i prestaje da važi obzirom da Vlada Federacije BiH nije bila nadležna da reguliše način promjene namjene šuma i šumskog zemljišta i privremenim korištenju šumskog zemljišta u druge svrhe jer je to u isključivoj nadležnosti institucija BiH. Odredbama člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH, broj:18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07, 58/08, 22/22 i 28/22) propisano je da se istim zabranjuje raspolaganje državnom imovinom pod kojem se, između ostalog, podrazumijevaju rijeke, šume i šumsko zemljište, za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da predstavljaju državnu imovinu u svojim odlukama u predmetima broj: U-9/19 i U-4/21. Odredbama člana 2. stav 2. navedenog zakona propisano je da je ništava svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. istog zakona suprotno odredbama istog.

Iz navedenog jasno proizlazi da su sve odluke Ustavnog suda BiH usmjerene na činjenicu da se šume i šumsko zemljište nalaze u vlasništvu Bosne i Hercegovine bez obzira na to kakav je upis vlasništva u zemljišnim knjigama, posebno ako se uzme u obzir da je upis po novom premjeru izvršen u postupku uspostavljanja zemljišne knjige u periodu od 2019. do 2020. godine, odnosno u periodu kada je Zakon o šumama F BiH stavljen van snage, pa se po navedenom osnovu šumsko zemljište nije ni moglo upisati kao vlasništvo Federacije BiH. Nadalje, kako su upravni organi o pitanju vlasništva riješili samo kao prethodnom pitanju u postupku eksproprijacije, to su ispravno primijenili odredbe člana 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji (Službene novine F BiH, broj: 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 – Odluka US i 34/16). Naime, upravni organ je ovlašten da u postupku eksproprijacije raspravi pitanje prava vlasništva kao prethodno pitanje, ukoliko postoji neslaganje između zemljišnoknjižnog i faktičkog stanja, a što je u konkretnom slučaju postojalo, obzirom da je Federacija BiH upisana kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, dok je zakonska presumpcija da su nekretnine koje su po svojoj kulturi šume i šumsko zemljište vlasništvo države Bosne i Hercegovine. Kako su upravni organi odluku o pravu vlasništva na nekretninama koje su predmet eksproprijacije donijeli u skladu sa odlukama Ustavnog suda BiH, odnosno Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, to je neosnovan tužbeni navod da su pogrešno utvrdili pravo vlasništva na eksproprisanim nekretninama u korist Bosne i Hercegovine, pri čemu ista i nije tužbom osporavala odluku upravnih organa, čime se saglasila sa provođenjem eksproprijacije koja je neosporno izvršena u javnom interesu. Naime, imajući u vidu odredbu iz člana 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom proizlazi da je ništav upis vlasništva koji je izvršen u zemljišnim knjigama u postupku uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška, a kojim je Federacija BiH upisana kao vlasnica zemljišta koje je po svojoj kulturi šuma, obzirom da se isti ima smatrati raspolaganjem državnom imovinom koja se upisom prenijela sa države na Federaciju BiH.

Neosnovano se tužbom ukazuje na sudsku praksu u kojoj je Federacija BiH bila tužena u postupcima u kojima je utvrđivano da je izvršen pogrešan upis šuma i šumskog zemljišta u korist Federacije, obzirom da se iste odnose na promjenu prava vlasništva privatnog zemljišta u korist Federacije, a do kojeg je došlo upravo u postupcima izlaganja podataka o nekretninama, odnosno uspostavljanja zemljišne knjige. Kako je upis izvršen u korist Federacije BiH, to je i pasivna legitimacija u takvim predmetima bila na strani iste, a ne na strani Bosne i Hercegovine, obzirom da se radilo o predmetima utvrđivanja prava vlasništva na osnovu nepravilno izvršenih upisa u zemljišne knjige, koji se ne smatraju raspolaganjem državnom imovinom, a ne o postupcima sticanja prava vlasništva na državnom zemljištu.

Neosnovano se tužbom ukazuje da tužilac ima pravo na naknadu za eksproprisano zemljište, naknadu za procijenjenu drvnu masu i za podizanje novih šumskih zasada, obzirom da nije dokazano da je stvarni vlasnik eksproprisanog zemljišta. Naime, Federacija BiH ne bi imala pravo na naknadu za eksproprisano zemljište sve i da je utvrđeno da je vlasnik eksproprisanog zemljišta, obzirom da je odredbama člana 12. stav 2. Zakona o eksproprijaciji propisano je da kada se radi izvođenja radova, građenja, rekonstrukcije ili održavanja autoceste, brze ceste, magistralne, regionalne ili lokalne ceste, ekspropriše nekretnina u vlasništvu Federacije BiH, kantona, grada, općine, javnih preduzeća ili javnih ustanova, ne plaća se naknada za eksproprisanu nekretninu. Kako je rješenjem upravnih organa utvrđeno da se eksproprijacija provodi radi izgradnje brze ceste Prača -  Goražde, za koju je Odlukom Vlade Federacije BiH  broj: 1601/22, od 17.11.2022. godine utvrđeno da je od javnog interesa, to proizlazi da je tužena osnovano donijela odluku kojom se naknada za eksproprijaciju neće plaćati, a protiv koje vlasnik nekretnine nije ni uložio tužbu. Suprotno navodima tužbe, u situaciji u kojoj bi postojala obaveza plaćanja naknade za eksproprisano zemljište istu bi imala Federacija BiH, a u skladu sa odredbama iz člana 51. i 52. Zakona o eksproprijaciji, obzirom da je rješenjem tužene utvrđeno da se eksproprijacija provodi u korist Federacije BiH, odnosno naloženo da se kao vlasnik eksproprisanih nekretnina upiše Federacija BiH.

Iz navedenog proizlazi da je činjenično stanje ispravno utvrđeno, te da je na isto ispravno primijenjeno materijalno pravo iz kojeg proizlazi da je rješenjem o eksproprijaciji izuzeto šumsko zemljište koje je u vlasništvu države Bosne i Hercegovine, koje je preneseno u vlasništvo Federacije BiH, a radi ostvarivanja javnog interesa kroz izgradnju brze ceste Prača – Goražde, da ne postoji obaveza plaćanja naknade za eksproprijaciju jer se radi o zemljištu koje je u vlasništvu države kao javno dobro, zbog čega je tužbeni zahtjev tužioca odbijen kao neosnovan.

Ovaj sud je odlučio kao u  izreci presude u skladu sa odredbom člana 36. stav 1. i 2. Zakona o upravim sporovima (Službene novine F BiH, broj: 9/05).

                                                                                                          SUDIJA

                                                                                                        Bičo Edin, s.r.