BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOIVNE
ŽUPANIJA ZAPADNOHERCEGOVAČKA
ŽUPANIJSKI SUD ŠIROKI BRIJEG
Broj: 08 0 U 007171 22 U
Široki Brijeg, 20.12.2024. godine
Županijski sud Široki Brijeg, po sucu Gordani Pažin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje Zdravke Galić kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja J.M. sina Z., Lj., …, zastupanog po pun. Jerki Čiliću , odvjetniku iz Ljubuškog, protiv akta br. FZ3/2/2-35-1-10779-18/15, MB/OB:1275138694/88007041928 od 04.08.2022 godine, tuženika Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, radi priznavanja prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, nakon rasprave održane i zaključene dana 29.11.2024 godine, u nazočnosti zamjenika pun. tužitelja Marina Hercega, odvjetničkog vježbenika u uredu Jerke Čilića, odvjetnika iz Ljubuškog dana 20.12.2024. godine, donio je
PRESUDU
Tužba SE ODBIJA.
Obrazloženje
Rješenjem tuženika, Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, br. FZ3/2/2-35-1-10779-18/15, MB/OB:1275138694/88007041928 od 04.08.2022 godine, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja, Županijske administrativne službe za Zapadno Hercegovačku Županiju Ljubuški, br. FZ11/2-35-1-1895-20/16, osobni broj 88007041928 od 11.04.2022 godine , a kojim rješenjem je odlučeno da se tužitelju ne priznaje pravo na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu.
Nezadovoljan prednjim rješenjem, tužitelj je pred ovim sudom pokrenuo upravni spor, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrede odredaba upravnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se tužba uvaži, poništi rješenje tuženika od 04.08.2022 godine, kao i prvostupanjsko rješenje od 11.04.2022 godine i predmet vrati na ponovni postupak. U tužbi navodi da je tužitelj dana 27.11.2013 godine, podnio zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, te da isti nije dostavio uvjerenje sukladno članku 15 stavak 5 i 6 Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskog rata, a sve primjenom odredbe članka 135 ZUP-a. Da je dana 13.10.2017 godine upravni organ sam pribavio ZPP Uvjerenje od mjerodavnog tijela Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Ljubuški br. 07/44-03/41-61/17 od 13.10.2017 godine u kojem je navodno navedeno da je tužitelj bio pripadnik HVO-a od 18.09.1991 do 23.01.1995 godine, ali da nije evidentirano da je vršio zapovjedne dužnosti tijekom rata. Da prvostupanjski organ odluku donosi na osnovu Odluke o davanju suglasnosti za poništenje akta Federalnog ministarstva za pitanje branitelja i invalida Domovinskog rata od 03.12.2007 godine, 07.02.2008 godine i 16.12.2009 godine, koji ne mogu biti obvezujući niti jače pravne snage u odnosu na Zakon. Da za izdavanje uvjerenja nije nadležan tužitelj nego upravni organ koji je isto izdao pa propuštanjem navođenja kojoj je brigadi isti pripadao ne može pasti na teret stranke. Tužba se poziva na odredbu članka 141 stavak 3 Zakona o upravnom postupku, navodeći da nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnosti da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje. Da organi uprave nisu cijenili izvedene i predložene dokaze od strane žalitelja, niti su obrazložili zašto isti nisu cijenjeni, a što su bili dužni sukladno odredbi članka 9 Zakona o upravnom postupku.
Tuženik u odgovoru na tužbu je predložio da se tužba odbije kao neutemeljena, obzirom da je osporeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano i da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je na takvo činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
Na raspravi održanoj po zahtjevu tužitelja, sukladno odredbi članka 28 Zakona o upravnim sporovima (Službene novine FBiH br. 9/05) u daljnjem tekstu ZUS-a, održanoj u odsutnosti uredno obaviještenog tuženika, zamjenik punomoćnika tužitelja je izjavio da ostaje kod tužbenog zahtjeva, uz prijedlog da se na okolnosti iz navoda tužbe sasluša tužitelj u svojstvu parnične stranke, kao i svjedoci T.T. i S.P., te da se izvrši vještvo po vještaku vojne struke Dragomiru Keseroviću, uz prijedlog da sud udovolji istom uz naknadu troškova postupka, sukladno popisu troškova koji su dostavljeni u pismenom obliku.
Tužba nije utemeljena.
Ispitujući zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva iz tužbe i u vezi sa razlozima iste, sukladno odredbi članka 34 stavak 1 ZUS-a, ovaj sud je odlučio kao u izreci presude, iz slijedećih razloga.
Iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj dana 27.12.2013 godine, podni zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu skladno članku 14 stavak 2 Zakona o prijevremenom povoljnije umirovljenju branitelja Domovinskog rata (Službene novine F BiH br. 41/2013 i 90/17).
Postupajući po zahtjevu tužitelja, Županijska administrativna služba za Zapadno- hercegovačku Županiju Ljubuški svojim rješenjem od 11.04.2022 godine, pod br. FZ11/2-35-1-1895-20/16, osobni broj 88007041928, tužitelju nije priznala pravo na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu.
Odlučujući po žalbi tužitelja na gore navedeno rješenje, tuženik je svojim rješenjem od 04.08.2022 godine, pod br. FZ3/2/2-35-1-10779-18/15, žalbu odbio kao neutemeljenu.
Sukladno odredbi članka 14 stavak 2 Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskog rata, osobe koje su propustile rokove, a ispunjavale su uvjete iz Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, mogu podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava po odredbama toga Zakona.
Pod osobama koje su propustile rokove u smislu odredbe članka 14 stavak 2 Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskog rata, smatraju se osobe koje su propustile rokove, a ispunjavale su uvjete po propisima po kojima su pravo na mirovinu ostvarili korisnici čija prava su potvrđena Zakonom o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (članak 5 Pravilnika o provedbi Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja domovinskog rata).
Zakonom o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, potvrđuje se ostvareno pravo na povoljnije umirovljenje korisnicima prava na povoljnije umirovljenje koji su to pravo ostvarili na način i pod uvjetima propisanim Uredbom o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske FBiH („Sl. novine F BiH” br. 2/00 – 25/01), Uredbom o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske F BiH („Sl. novine F BiH”, br. 18/04 – 47/04), i Uredbom o sticanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske FBiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane („Sl. novine F BiH”, br. 75/06 -31/08).
Uredbom o stjecanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane („Sl. novine F BiH”, br. 75/06 – 31/08), privremeno su bili uređeni uvjeti, način i postupak za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima, između ostalih i ratnih zapovjednika koji su u ratu obavljali dužnost i to zapovjednika u postrojbama razine bojne iste ili više razine, načelnika stožera i zamjenika zapovjednika u postrojbama razine bojne iste ili više razine i ako su navedene dužnosti obavljali najmanje 12 mjeseci.
Prvostupanjskim rješenje od 11.04.2022 godine, pod br. FZ11/2-35-1-1895-20/16, osobni broj 88007041928, tužitelju nije priznato pravo na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, uz obrazloženje kako tužitelj u vrijeme važenja navedenih propisa, točnije Uredbe o stjecanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske FBiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane („Sl. novine F BiH”, br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08 – Uredbe III), po kojoj je u smislu odredbe članka 14 stavak 2 citiranog zakona jedino mogao ostvariti pravo na mirovinu po osnovu vršenja zapovjedne dužnosti, nije raspolagao dokazom o vršenju zapovjedne dužnosti, a ta Uredba je odavno bila izvan snage i prestala se primjenjivati na osnovu presude Ustavnog suda FBiH br. U.40/10 od 05.04.2011 godine.
Odlučujući o tužiteljevoj žalbi, izjavljenoj protiv navedenog rješenja, tuženik prihvaća ovakvo rješenje prvostupanjskog tijela.
Uredbom o načinu izdavanja uvjerenja o pripadnosti oružanim snagama radi ostvarivanja prava po Zakonu o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja domovinskog rata („Sl. novine F BiH”, br. 49/2013), koja je stupila na snagu dana 26.06.2013 godine, uređen je sadržaj, postupak i način izdavanja uvjerenja, između ostalog i vršenju zapovjedne dužnosti i formacijskom činu radi ostvarivanja prava na povoljnije umirovljenje.
Iz Uvjerenja Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne oblasti Ljubuški od 13.10.2017 godine pod br. 07/44-03/41-61/17 proizilazi da je tužitelj sudjelovao u obrani BiH, kao pripadnik Oružanih snaga RBiH u vremenskom periodu od 18.09.1991 do 30.05.1992 godine HVO Vod m.z.kr. st. Ljubuški i od 31.05.1992 do 23.01.1995 godine HVO VP 1710 dp. Ljubuški, ali nije navedeni ni osobni ni formacijski čin, niti je navedeno da je obavljao bilo kakvu zapovjednu dužnost.
Prema odredbama Odluke Vlade FBiH objavljene u „Sl. novinama FBiH” br. 7/14 od 12.09.2014 godine, data je suglasnost na pregled naziva, komandi, jedinica iz sastava Armije BiH, HVO-a i HOS-a sa formacijskim dužnostima i formacijskim činovima u jedinicama ranga bataljona i više koji je sastavni dio te odluke i u skladu s kojom se zadužuje Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje da odmah preispita sva donesena rješenja o priznatim pravima na povoljniju mirovinu i ista uskladi s predmetnim pregledom, iz čega se zaključuje da se ista odluka ima primijeniti kod rješavanja kako o novo podnesenim zahtjevima, tako i o onim zahtjevima koji nisu riješeni, a podneseni su prije stupanja na snagu spomenute Odluke Vlade F BiH (Presuda Vrhovnog suda F BiH od 10.09.2020 godine, pod br. 08 0 U 002637 17 Uvp).
Ukoliko stranka na temelju dokaza s kojim raspolaže da joj uvjerenje, odnosno druga isprava nije izdana u skladu sa podacima iz službene evidencije, može zahtijevati izmjenu uvjerenja, odnosno druge isprave, a organ odnosno institucija su dužni donijeti posebno rješenje ako odbiju zahtjev stranke da joj izmjene, odnosno izdaju novo uvjerenje ili drugu ispravu i u tom slučaju važi rok od 5 dana od dana podnošenja zahtjeva za izdavanje novog uvjerenja, odnosno druge isprave, a ako to ne bude učinjeno u tome roku, smatra se da je zahtjev odbijen (odredba članka 169 stavak 7 Zakona o upravnom postupku -”Sl. novine F BiH” br. 2/98, 48/99 i 61/22).
U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očito drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i po uvjetom da tužitelj pruži dokaze kako ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do okončanja upravnog postupka (članak 22 stavak 1 Zakona o upravnim sporovima), a što ovdje očito nije slučaj, pa je sud odbio prijedlog tužitelja za provođenjem dokaza saslušanjem tužitelja, svjedoka T.T. i S.P., kao i dokaza vještačenjem po vještaku vojne struke Dragomiru Keseroviću.
Za istaći je da u predmetnom postupku činjenica pripadnosti tužitelja određenoj vojnoj formaciji i na određenom formacijsko – vojnom položaju se utvrđuje isključivo na osnovu uvjerenja izdatog u drugom upravnom postupku od strane nadležnog organa – Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Ljubuški i povodom svih tih pitanja, suprotno tvrdnjama tužitelja, organi uprave su dali jasne i argumentirane razloge.
Suprotno tvrdnjama tužitelja, činjenica pripadnosti tužitelja određenoj vojnoj formaciji i na određenom formacijsko - vojnom položaju ima se utvrđivati isključivo na temelju uvjerenja izdanog od strane nadležnog organa u skladu sa člankom 15 citiranog materijalnog Zakona, radi čega saslušanje tužitelja ili izvođenje drugih dokaza na okolnost da je tužitelj tijekom rata obnašao zapovjednu dužnost i u kojem periodu, po prijedlogu iz tužbe, u predmetnom postupku ni na koji način ne bi dovelo do drugačijeg rješenja konkretne uprave stvari.
Po ocjeni ovog suda organi uprave su pravilno i zakonito postupili kada tužitelju nisu priznali predmetno pravo.
Bez ikakvog utjecaja su i ostali prigovori navedeni u predmetnoj tužbi.
Imajući u vidu prednje, temeljem odredbe članka 36 stavak 1 i 2 Zakona o upravnim sporovima, valjalo je odlučiti kao u izreci.
Zapisničar Sudac